Previše si sanjala

Ono što bi trebala čuvati za sebe, ti poklanjaš svima. Poklanjaš zagrljaje i usne pune žara. Poklanjaš suze pogrešnom ramenu. Poklanjaš osmijehe i riječi koje možda i ne zaslužuju. Ili ne razumiju. Negdje iza oblaka, zaboravila si na sebe. Na usne koje su ti govorile koliko vrijediš. Na suze, koje su se nakupile u tvojim očima za pet života, a ti si ih sve smjestila u jedan i pokušavaš preživiti. Pokušavaš sakriti neke stvari, ali zaboravljaš da te oči odaju. Previše je tuge u tvojim očima. Previše riječi koje nisu izgovorene, a to me plaši.

Drugačija od drugih

Upoznala je mnoge ljude. Nikada je nisu zanimali oni s dva lica. Upoznala je gospodu u skupim odijelima, ali znala je da imaju jeftinu dušu. Upoznala je siromaha, obučenog u staru odjeću. Poklonila je tom istom siromahu deset eura, iako je znala da je to posljednjih deset eura kojih ima u novčaniku. Nikada nije išla za izgledom jer je vjerovala da je karakter najbolje čovjekovo odijelo. Ponekad je zamišljala kako bi bilo da je nešto uradila drugačije ili da to isto uopće nije uradila. Potamnjele slike iz prošlosti vraćale joj bi se svaku noć, ma da ne bi trebale. Jedino što bi trebalo je da misli na sebe. Negdje iza oblaka je zaboravila na sebe, na svoju sadašnjost i svoju budućnost radi jedne obične prošlosti. Nije od onih žena koje pamte pa vrate. Pamtila bi, ali nikada nije vraćala. Upravo je to čini drugačijom od drugih.

Mogla je ona sve, ali jedno ne

Bila je lijepa i pristojna žena kojoj su se dogodile loše stvari. Nije htjela da joj netko skida zvijezde sa neba, njoj bi bilo dovoljno da ih netko gleda s njom. Doduše, nije puštala svakoga u svoj mali svijet jer bi ju prošlost svaki put udarila po rebrima. A mogla je. Mogla je ona nekome pričati o svojim snovima. O svojoj sreći koja je posjeti na momente. Mogla je nekome ponuditi doručak u krevet. Poljubac u obraz. Mogla je da podijeli s nekim komadić torte i gutljaj soka. Mogla je ona da se prelijepo smije.
Ali kada ostane sama, a da ne zaplače, to nije mogla.

Noćas bi nekome da budeš sve

Ona bi noćas da bude nekome sve. Noćas bi držala nečiju ruku i slušala nečije srce puno razumijevanja. Noćas bi nekome ostavila zadnju kockicu čokolade, samo kada bi to netko želio. U tvome životu ostala je samo siva prašina. Ponekad te dodirne prošlost pa te zabole sve te godine. Zabole te ljudi koji su nekada bili tu i sreća koju si imala pa izgubila.

I noćas si tužna. Slomljena i tužna. Pa bi da voliš nekoga. Nekoga tko bi rekao da je bogat jer ima tebe. Nekoga tko šuti, a razumije.

Da li želiš da si uvijek tako hrabra?

Da li se ponekad zapitaš kome je stvarno stalo? Ti si dobra osoba. Dobra osoba kojoj su se dogodile loše stvari. Nije te sram pokazivati osjećaje. Nemati novca. Nije te sram voljeti. Nije te sram gledati zvijezde, ležati u travi i tražiti djetelinu sa 4 lista. Maštaš o stvarima za koje i sama znaš da su nemoguće. Maštaš o dalekim putovanjima i o nekome s kim bi proputovala svijet. Ili bar pola svijeta. Razmišljaš o ljudima koji su nekada bili dio tvoga života, o ljudima o kojima si vodila brigu više nego o sebi, a dio tvoje duše je i dalje s njima. Kolika se samo hrabrost krije iza toga.

Oči boje svemira, duša boje neba

Stvorila je svoj svijet daleko od ovoga. U njemu se kriju najveće tajne i najveći pogledi. Najveća sjećanja. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je.
Znam da i noćas sjediš sama kraj otvorenog prozora. Svojim skromnim pogledom gledaš u zvijezde i pitaš se hoće li se koja otkinuti pa te usrećiti. Maštaš o dalekom svemiru, pitajući se koliko je još ničega potrebno do nečega. Imaš svoj mali svijet i oko njega sivi zid. Ne dozvoljavaš drugima da da ti uđu u srce. A ako uđu, ti ih pokopaš. Valjda jer si jednom previše vjerovala. Dok ti vjetar dira kosu, ti zamišljaš da je pored tebe netko tko te razumije. Netko tko šuti, a razumije.
(...)

Miriše na nedostajanje

Mrzila je zimu, pitajući se da li je doista nekom stalo do nje. Te beskrajne noći koje traju vječno. Pune tuge i spokoja. Noći koje joj donesu sve loše. Mrzila je daljine, loše snove i predaleka maštanja. Ponekad bi razmišljala dugo u noć, ne znajući pravu definiciju tuge. Rekli su mi da je ta žena puna tuge, ali i da se prelijepo smješka dok joj se srce ledi. Rekli su mi mnogo toga, ne znajući da ona želi nešto što se rijetko cijeni i nije skupo. Ruža. Šetnja nedjeljom. Dva zagrljaja. Jedan da ubije tugu, a jedan da osjeti da je netko voli. Poneki luđak koji bi joj rekao koja majica mu je omiljena i poneka realnost koja bi joj pokazala da sivi dani dođu i odu. Nije trošila osmijeh na svakoga, doduše, čuvala ga je za nekoga tko će ju prepoznati. I još uvijek ga čuva.

Da li želiš da si uvijek tako jaka?

Drugi bi rekli da je rupa bez dna u koju se može svašta zatrpati. Ja bih rekao, otvorite tu rupu i dobit ćete škrinju punu emocija. 

Druge su plakale kada im nokat pukne, a ona, ona je bila jača od mnogih muškaraca. Doduše, strahovi su je lomili. Svaku noć. Zamotala bi se u deku i zatvarala bi oči da bi vidjela ono što želi. Svaku noć je išla u krevet s nadom da će njene želje postati stvarnost. Svaku noć je imala istu želju. Da će netko prepoznati njena lutanja. Njena maštanja. Da će netko htjeti brojati zvijezde s njom i čekati jutra. Željela je nekoga s kim će podijeliti komad kifle i gutljaj soka. Željela je nekoga tko će je jutrom buditi porukama, onim porukama u kojima piše da jedina vrijedi...

Iako joj je duša bila prazna kao da umire, prelijepo se smijala. Nije svima poklanjala osmijeh, niti ga je sa svima dijelila, a prelijepo se smješkala za nekoga kome se srce ledilo.

Tužna i slomljena

Bilo joj je dosta nadanja i života koji joj je uzeo sve što joj je bilo drago. Previše se toga desilo njoj, ženi za koju kažu da je postala hladna osoba. Ženi koja je puna ljubavi, neizgovorenih riječi i suzdržanih dodira. Noću bi zatvarala oči da bi vidjela ono što želi, a danju bi maštala o onome što nema. Eto, ona je još uvijek ostala željna nekih zagrljaja, a ljudi ne znaju da je ona samo tužna. Slomljena i tužna. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je. Pokušavala je sakriti svoje riječi, svoje osjećaje, a zaboravila je da je oči odaju. Isplakala bi sve. U zagrljaju, ali nema kome. Zaboravila je da se sama više ne može spašavati i da joj je ovaj put potreban netko drugi da je spasi. Potreban joj je tko će držati njen svijet dok pada.

(...) Svakoga je zvala prijateljem, ne računajući da joj neće biti uzvraćeno na isti način. Nije se lako mogla vezati za ljude jer je imala strah da će ih izgubiti. A izgubila je mnogo toga. Izgubila je mnogo dragih ljudi. Izgubila je hiljadu snova radi jedne obične dobrote. Izgubila je hiljadu noći, razmišljajući zašto nitko nikada nije strahovao da bi ju mogao izgubiti. Od malih nogu bila je drugačija. Bila je usamljeni anđeo koji traži svoje visine. A negdje iza oblaka zaboravila je na sebe. Na svoju dobrotu. Na svoj karakter. Na svoje emocije koje je uspavala za neka bolja vremena, za neke bolje ljude, za neki bolji život... Htjela je samo malo sreća i nekoga tko će ostati. Nekoga tko na njeno „Dobro sam“ , zna da nije dobro. Dovoljno.

Drugačija

(...) Kao dijete, voljela je gledati zvijezde. Ljeti u kasne sate kada već svi spavaju. Te iste zvijezde gleda i danas i razmišlja zašto su tako lijepe, a tako daleke. Da je bar netko može shvatiti. Lijepa i drugačija djevojka, okružena zlim i nesretnim muškarcima. Dala bi pet godina života da ima nekoga tko će s njom, u staroj pidžami, sjediti i slušati glazbu. Dala bi pet godina života i ovo malo sreće što joj je ostalo da se može s nekim valjati po krevetu. Da bar netko može shvatiti njena lutanja. Njene snove.
Izgleda kao da je osuđena na tugu, a samo želi nekoga tko će ju grliti. Nekoga tko se smije i čita knjige. Nekoga tko se gađa s jastucima. Nekoga tko će joj spremiti večeru i obrisati stol.

Šteta što to nitko ne smije. Šteta što se “jeftino“ cijeni više od “drugačije“. Šteta.

Baš kao nekada

Pokušavali su ih rastaviti na sve načine. I uspjeli su. Njemu su punili glavu s raznim pričama o njoj, a on mlad i naivan, sve im je vjerovao. Takva je bila i ona. 
Prolazili su sati, dani i godine. Govorili su da će proći, ali nije. Iz dana u dan je bilo sve gore. Nije se mogao čuti s njom, ma da je pokušao na sve načine. 
I evo, nakon 5 godina ugledao je nju. Onu koja je čuvala svaki njegov pogled i osmijeh. Prišao joj je baš kao i prvi put, a ona je rekla da mora ići. Pitao ju je da li se mogu opet vidjeti, a ona je odgovorila da to baš i nije pametno jer se uskoro udaje. Oduzet i bez ikakve snage da bilo što kaže krenuo je dalje. 
Danas je njen dan. Udala se. Sva u bijelom i ljepša nego ikada. 
A on? On i dalje čuva svaki njen pogled i osmijeh. Baš kao nekada.

Pričam ti o njoj

Dođu sivi dani pa se zapita da li je doista nekome stalo do nje. Govorila je da je osuđena na tugu. Bilo kakvi ljudi nisu mogli razumjeti, ali zaboravila je da na ovome sivom svijetu postoje one osobe koje iz pogleda mogu pročitati cijeli život. Htjela je da joj netko kaže koja mu je omiljena majica. Nekoga tko bi joj pričao o sebi i o svojoj prošlosti. Htjela je nekoga da joj priča o povjerenju i o svojim snovima, nekoga tko će joj reći svoje planove za budućnost . Htjela je da joj netko pošalje pismo. Pravo pismo, pisano rukom na pravom papiru. Htjela je nekoga da joj objasni što je toliko čarobno kod prvoga snijega i koliko je potrebno zvijezdi padalica da bi se želja ostvarila. Htjela je nekoga da shvati njen svijet. Izgledala je kao da je osuđena na tugu, i nisam ja taj koji je pričao s njom. Dovoljan je bio pogled. Pogled i osmijeh koji je čuvala za nekoga tko će ju prepoznati. I još uvijek ga čuva.

Vjerujem u tebe

Vjerujem da si patila, ali isto tako vjerujem da si i praštala iako nisi trebala. Mnogo puta si ušla u jednosmjernu ulicu, ali uvijek si pronašla izlaz prema nazad. Mnogo puta si znala istinu dok su oni pričali laži, ali ti si šutjela. Nevjerojatno je kolika se hrabrost krije iza toga. Zamišljaš li ponekad kako bi bilo da sam ovo napravila drugačije, ili da to isto uopće nisam napravila? Vjerujem da ti se ponekad vraćaju potamnjele slike iz prošlosti, ma da ne bi trebale. Jedino što trebaš je da misliš na sebe. Negdje iza oblaka si zaboravila sebe, svoju sadašnjost i svoju budućnost radi jedne obične prošlosti. Nisi od onih žena koje pamte pa vrate. Pamtiš, ali nikada ne vratiš. Upravo te to čini drugačijom od drugih. Vjeruješ da se dobro dobrim vraća, ali često puta se zapitaš koliko dugo treba čekati da se dobro dobrim vrati. Vjeruješ da je zagrljaj najmoćnija stvar na ovom svijetu, ali nemaš nikoga da te zagrli. Iako su te uvjeravali u mnoge negativnosti, ti si ipak u tim negativnostima pronašla mnoge pozitivnosti. Znaš da ne postoji savršenost, ali ipak vjeruješ da za tebe postoji netko savršen. 

Šapat tvoga osmijeha

(...) Te večeri nije puno govorila, a mogla je. Imala je mnogo toga za reći, ali nije imala razloga.  Dopustila je da njen skromni pogled govori umjesto nje. Izgledala je kao netko kome hitno treba zagrljaj. Kao netko tko u sebi zna odgovor na svako pitanje, kao netko tko može reći nešto lijepo, kao netko tko može nasmijati. Bila je tiha. Mogla je osjetiti ono što nitko neće. Ličila je na osobu koja bi ti dala kišobran, dok bi ona kisnula. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je. Pokušavala je sakriti svoje riječi, svoje osjećaje, a zaboravila je da je oči odaju. Zaboravila je da može naslikati svijet bojom nečijeg osmijeha samo da netko to isto želi. 

Uzalud je budite

Koliko su puta samo bili ljubomorni na nju. Na njen šarm, na njene godine, na njenu unutrašnjost. O karakteru da ni ne govorim. Sudili su je po koricama, a nisu znali da je uživala u svakoj stranici života. Nikada nije uzvraćala istom mjerom. Pokušala je, ali nikako se nije uklapala u svijet istih. Svijet onih koji ne vjeruju da na ovome svijetu ima još dobrote za koju se isplati boriti. Koliko su puta samo bili ljubomorni na nju. Na njene snove, na njene pustolovine... Sudili su jer je drugačija, jer je voljela nesavršeno. Nikada se nije izdvajala. Mnogo puta su joj lomili krila, a ona je i dalje letjela. Nije gledala na sve stvari isto i nije bila poput drugih. Baš to je i željela. Željela je svoj mir, neke meke usne na svom obrazu i kavu koja miriše na kvalitetnu budućnost.

Često sanjaš snove

Ona bi nekoga da je voli. Da je i kada boli, samo zagrli. Pričala bi nekome o svojim bolima i htjela bi saznati nečije vrline. Bila bi realna. Ona bi nekoga tko joj je odmor od sopstvenih misli. Nekoga tko na njeno „Sve je u redu“ , zna da ništa nije u redu. Htjela bi nekome pričati koliko voli sanjati svoj svijet u kojem je sretna. I to svaku noć. Sanjati ono nemoguće za nju je moguće. Htjela bi nekoga tko zna da joj tišina više prija nego komplimenti. Htjela bi da ju netko čuje i kada ništa ne govori. Kao i kroz cijeli život, vjerovala je. A još više je htjela da netko vjeruje u nju.

Netko tko će joj biti ruka za spas kada joj se vrate tamne slike iz prošlosti. Netko tko zna da je patila i da još uvijek pati. Ona bi nekoga da je voli, samo kada bi to netko želio.

Ponešto o tebi

U vrtu punom cvijetova ona je bila najljepši cvijet. Pokušavali su shvatiti njena lutanja. Njene neprospavane noći. Na licu joj se vidjela tuga. Takva je. Tužna, a uvijek vesela kao da nema briga. Oči su joj sjajile, a u pogledu joj se vidio cijeli život. Čuvala je svoj šarm. Čuvala je svoje snove. One dobre, čuvala je još više. Bila je za primjer. Druge su plakale kad im pukne nokat, njoj je srce puklo, a imala je najljepši osmijeh na svijetu. Takva je bila. Jednostavna. Kavu je pila sama. Omiljene filmove također je gledala sama. U dukserici deset puta većoj od nje. Voljela je svoj život i uživala je u njemu. Ma da, ponekad, kada joj je bilo najteže, njeni najbolji prijatelji su bili njeni zidovi. Znala je da oni čuvaju najveće tajne. Nije bila krpa kojom se briše pod. Sve joj je bilo lako. Pričali su o njoj svaša i svaki put su je pokušali zgazit. Na kraju svake priče izašla je kao pobjednik. Igrala je bolje od drugih. Mašta joj je bila jača.

Život unazad

Vratiš život unazad, premotaš film, stisneš pauzu i shvatiš. Mnogo si naučila kada si shvatila da ti je najbolji prijatelj u ogledalu. U tvom životu je bilo mnogo nepravde. Ljudima si otvorila svoje srce i ispričala im ono što se u tebi sakupljalo godinama. Pružila si im ruku, a oni su je iščupali cijelu. Ipak, kao i kroz cijeli život, ti si vjerovala. Vjerovala si da se dobrota mjeri vremenom. Onim vremenom kada loše postaje dobro. Vjerovala si da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu. Da je ljubav ta koja pobjeđuje sve. Nikada te nije bilo sram voljeti. Nikada te nije bilo sram pokazivati osjećaje. Nemati novca. Realnost te ubija, ali imaš snove da živiš u njima. Nikada nisi mrzila. A ako si već morala, onda si mrzila kada su se loše stvari događale dobrim ljudima.

Mnogo puta si se pitala zašto nije došao dok si sa stola sklanjala vino staro deset godina i stolnjak koji ti je majka isplela. Željela si isplakati sve. U zagrljaju. Vjerovala si u sebe. Vjerovala si u svoju prošlost. Imala si mnogo ljudi oko sebe, ali nikoga da s tobom priča. Da s tobom šuti, sluša glazbu, priča o povjerenju i snovima. Nikoga da s tobom kroji planove za budućnost. A željela si. 

Ponekad poželim

Ponekad poželim da mi netko kaže koja mu je omiljena majica,
Ponekad poželim da mi netko priča o sebi i o svojoj prošlosti,
 O omiljenoj glazbi i omiljenom jelu,
Ponekad poželim da mi netko priča o povjerenju i o svojim snovima,
Ponekad poželim da mi netko kaže svoje planove za budućnost,
Ponekad poželim da mi netko kaže što voli i želi,
Ponekad poželim da mi netko priča o svojoj sreći i koliko je zapravo sretan,
Ponekad poželim da mi netko kaže da li je ikada tražio djetelinu s 4 lista,
Ponekad poželim da da mi netko ispriča svoje događaje iz djetinjstva,svoja prva pijanstva,
Ponekad poželim da mi netko pošalje pismo. Pravo pismo pisano rukom na pravom papiru,
Ponekad poželim da mi netko objasni što je toliko čarobno kod prvoga snijega i koliko je potrebno zvijezdi padalica da bi se želja ostvarila,
Ponekad poželim da netko shvati moj svijet jer je i njegov vrlo sličan.

Milijarde malih, jedna velika

 Uživala je u neobičnim stvarima. Privlačilo ju je drugačije i posebno. Lutala je svojim svemirom i sanjala je snove koje drugi nisu mogli sanjati. Kao žena je mogla sve. Znala je pustiti. Isto tako, znala je i čekati. Nije žurila jer je znala da je život savršeno tempiran. Uvijek je išla u suprotnom smjeru. Pitali su se da li je luda, a ona se pitala zašto žive njen život. Čuvala se za neka bolja vremena. Za neke bolje ljude. Tražila je mjesto ispod ovog neba. Bila je vesela kao da nije imala svojih briga, a u pogledu joj se skrivao cijeli život. Ona je bila od onih što su za primjer. Nije zaboravljala. Vjerovala je ljudima. Ona je htjela samo svoj mir. Običan život. Normalan i bez bola. Ona je htjela nekoga voljeti najviše na svijetu, samo da je netko to želio.

Sat što kasni

Ljudi nisu ni znali koliko je ona zapravo bila povrijeđena i slomljena iznutra. Netko je jednom nije volio pa ni ona nije gledala druge što je vole. Nikada nije znala koliko je potrebno ničega do nečega. Uvijek je htjela nekoga da joj dosađuje, da je zove, da joj troši dane i vrijeme. Imala je kome reći, ali nije imala nikoga da razumije. Možda je pogrešnim ljudima dala prave dijelove sebe. Možda je uspavala emocije za neka bolja vremena, za neki bolji život, za neke bolje ljude... Možda. Nije živjela od snova, ali je umirala za njih. A ako si sretan u snu i to se računa, zar ne? Provodila je sate sa slušalicama u ušima, sjedeći kraj prozora u dukserici deset puta većoj o nje. Maštala je. Vjerovala je da je mašta snažnija od stvarnosti. Bila je jedna od onih što mjesecu i zvijezdama svoje tajne šapuću.

O tebi

Svaki dan postoji nešto što jedva čekaš. Netko koga jedva čekaš. Sinoć si bila sama. Večeras si sama, a i sutra ćeš biti sama. Noć ti uvijek pojača nedostajanje pa ti fali i ono što ti fali i ono što ti ne fali. Odrasla si uz rečenicu: „Život nije fer.“ Pamtiš riječi za koje drugi ni ne znaju da su ih izgovorili. Pamtiš osjećaje i oči pune suza, kada si govorila da si dobro, a nisi bila dobro. Šutiš i smiješ se, ali nitko ne zna da u tebi ima bola, da ima otrova. Nitko ne zna jer su navikli na tvoj osmijeh. Jer su tvoj osmijeh shvatili ozbiljno. Vjerujem da si patila, ali isto tako vjerujem da si i praštala iako nisi trebala. Mnogo puta si ušla u jednosmjernu ulicu, ali uvijek si pronašla izlaz prema nazad. Vjeruješ da se dobro dobrim vraća, ali često puta se zapitaš koliko dugo treba čekati da se dobro dobrim vrati. Vjeruješ da je zagrljaj najmoćnija stvar na ovom svijetu, ali nemaš nikoga da te zagrli. Znaš da ne postoji savršenost, ali ipak vjeruješ da za tebe postoji netko savršen. 

Želim da ti pričam

Oduvijek sam se divio onima koji se prelijepo smiju, a tužni su do neba. I onima koji su ljudi pa umiju reći: „Ne mogu, sramota me je.“ Divio sam se zvijezdama i uvijek sam se pitao da li zažele želju kada padam. Jer ja sam sve zvijezde padalice potrošio na jednu želju. Divio sam se, ali nisam volio one koji na sebi imaju skupe i lijepe stvari, a jeftinu i sivu dušu. Divio sam se prošlom vremenu. Onom kad su momci bili gospoda, a djevojke dame. Divio sam se zagrljajima. Onim zagrljajima koji popunjavaju prazninu. Divio sam se svojim snovima. Svojoj mašti. Uvijek sam maštao da sam nečija boja, a svaki san mi dođe kad odmor od stvarnog života. Divio sam se malom vrapcu koji me je svako jutro budio pjesmom. Divio sam se kiši koja je svirala neke uspomene, kiši koja je znala da svakome od nas fali nešto. Nekome nešto, nekome netko. Divio sam se tugama o kojima nikada ne pričam. I onima koji imaju nekoga za svađanje i grljenje. Divio sam se savršenom, a želio normalno.