Šapat tvoga osmijeha

(...) Te večeri nije puno govorila, a mogla je. Imala je mnogo toga za reći, ali nije imala razloga.  Dopustila je da njen skromni pogled govori umjesto nje. Izgledala je kao netko kome hitno treba zagrljaj. Kao netko tko u sebi zna odgovor na svako pitanje, kao netko tko može reći nešto lijepo, kao netko tko može nasmijati. Bila je tiha. Mogla je osjetiti ono što nitko neće. Ličila je na osobu koja bi ti dala kišobran, dok bi ona kisnula. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je. Pokušavala je sakriti svoje riječi, svoje osjećaje, a zaboravila je da je oči odaju. Zaboravila je da može naslikati svijet bojom nečijeg osmijeha samo da netko to isto želi.