Sat što kasni

Ljudi nisu ni znali koliko je ona zapravo bila povrijeđena i slomljena iznutra. Netko je jednom nije volio pa ni ona nije gledala druge što je vole. Nikada nije znala koliko je potrebno ničega do nečega. Uvijek je htjela nekoga da joj dosađuje, da je zove, da joj troši dane i vrijeme. Imala je kome reći, ali nije imala nikoga da razumije. Možda je pogrešnim ljudima dala prave dijelove sebe. Možda je uspavala emocije za neka bolja vremena, za neki bolji život, za neke bolje ljude... Možda. Nije živjela od snova, ali je umirala za njih. A ako si sretan u snu i to se računa, zar ne? Provodila je sate sa slušalicama u ušima, sjedeći kraj prozora u dukserici deset puta većoj o nje. Maštala je. Vjerovala je da je mašta snažnija od stvarnosti. Bila je jedna od onih što mjesecu i zvijezdama svoje tajne šapuću.