Oduvijek sam se divio onima koji se
prelijepo smiju, a tužni su do neba. I onima koji su ljudi pa umiju reći: „Ne
mogu, sramota me je.“ Divio sam se zvijezdama i uvijek sam se pitao da li
zažele želju kada padam. Jer ja sam sve zvijezde padalice potrošio na jednu
želju. Divio sam se, ali nisam volio one koji na sebi imaju skupe i lijepe
stvari, a jeftinu i sivu dušu. Divio sam se prošlom vremenu. Onom kad su momci
bili gospoda, a djevojke dame. Divio sam se zagrljajima. Onim zagrljajima koji
popunjavaju prazninu. Divio sam se svojim snovima. Svojoj mašti. Uvijek
sam maštao da sam nečija boja, a svaki san mi dođe kad odmor od stvarnog
života. Divio sam se malom vrapcu koji me je svako jutro budio pjesmom. Divio
sam se kiši koja je svirala neke uspomene, kiši koja je znala da svakome od nas
fali nešto. Nekome nešto, nekome netko. Divio sam se tugama o kojima nikada ne
pričam. I onima koji imaju nekoga za svađanje i grljenje. Divio sam
se savršenom, a želio normalno.
Nema komentara:
Objavi komentar