Uzalud je budite

Koliko su puta samo bili ljubomorni na nju. Na njen šarm, na njene godine, na njenu unutrašnjost. O karakteru da ni ne govorim. Sudili su je po koricama, a nisu znali da je uživala u svakoj stranici života. Nikada nije uzvraćala istom mjerom. Pokušala je, ali nikako se nije uklapala u svijet istih. Svijet onih koji ne vjeruju da na ovome svijetu ima još dobrote za koju se isplati boriti. Koliko su puta samo bili ljubomorni na nju. Na njene snove, na njene pustolovine... Sudili su jer je drugačija, jer je voljela nesavršeno. Nikada se nije izdvajala. Mnogo puta su joj lomili krila, a ona je i dalje letjela. Nije gledala na sve stvari isto i nije bila poput drugih. Baš to je i željela. Željela je svoj mir, neke meke usne na svom obrazu i kavu koja miriše na kvalitetnu budućnost.

Često sanjaš snove

Ona bi nekoga da je voli. Da je i kada boli, samo zagrli. Pričala bi nekome o svojim bolima i htjela bi saznati nečije vrline. Bila bi realna. Ona bi nekoga tko joj je odmor od sopstvenih misli. Nekoga tko na njeno „Sve je u redu“ , zna da ništa nije u redu. Htjela bi nekome pričati koliko voli sanjati svoj svijet u kojem je sretna. I to svaku noć. Sanjati ono nemoguće za nju je moguće. Htjela bi nekoga tko zna da joj tišina više prija nego komplimenti. Htjela bi da ju netko čuje i kada ništa ne govori. Kao i kroz cijeli život, vjerovala je. A još više je htjela da netko vjeruje u nju.

Netko tko će joj biti ruka za spas kada joj se vrate tamne slike iz prošlosti. Netko tko zna da je patila i da još uvijek pati. Ona bi nekoga da je voli, samo kada bi to netko želio.

Ponešto o tebi

U vrtu punom cvijetova ona je bila najljepši cvijet. Pokušavali su shvatiti njena lutanja. Njene neprospavane noći. Na licu joj se vidjela tuga. Takva je. Tužna, a uvijek vesela kao da nema briga. Oči su joj sjajile, a u pogledu joj se vidio cijeli život. Čuvala je svoj šarm. Čuvala je svoje snove. One dobre, čuvala je još više. Bila je za primjer. Druge su plakale kad im pukne nokat, njoj je srce puklo, a imala je najljepši osmijeh na svijetu. Takva je bila. Jednostavna. Kavu je pila sama. Omiljene filmove također je gledala sama. U dukserici deset puta većoj od nje. Voljela je svoj život i uživala je u njemu. Ma da, ponekad, kada joj je bilo najteže, njeni najbolji prijatelji su bili njeni zidovi. Znala je da oni čuvaju najveće tajne. Nije bila krpa kojom se briše pod. Sve joj je bilo lako. Pričali su o njoj svaša i svaki put su je pokušali zgazit. Na kraju svake priče izašla je kao pobjednik. Igrala je bolje od drugih. Mašta joj je bila jača.

Život unazad

Vratiš život unazad, premotaš film, stisneš pauzu i shvatiš. Mnogo si naučila kada si shvatila da ti je najbolji prijatelj u ogledalu. U tvom životu je bilo mnogo nepravde. Ljudima si otvorila svoje srce i ispričala im ono što se u tebi sakupljalo godinama. Pružila si im ruku, a oni su je iščupali cijelu. Ipak, kao i kroz cijeli život, ti si vjerovala. Vjerovala si da se dobrota mjeri vremenom. Onim vremenom kada loše postaje dobro. Vjerovala si da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu. Da je ljubav ta koja pobjeđuje sve. Nikada te nije bilo sram voljeti. Nikada te nije bilo sram pokazivati osjećaje. Nemati novca. Realnost te ubija, ali imaš snove da živiš u njima. Nikada nisi mrzila. A ako si već morala, onda si mrzila kada su se loše stvari događale dobrim ljudima.

Mnogo puta si se pitala zašto nije došao dok si sa stola sklanjala vino staro deset godina i stolnjak koji ti je majka isplela. Željela si isplakati sve. U zagrljaju. Vjerovala si u sebe. Vjerovala si u svoju prošlost. Imala si mnogo ljudi oko sebe, ali nikoga da s tobom priča. Da s tobom šuti, sluša glazbu, priča o povjerenju i snovima. Nikoga da s tobom kroji planove za budućnost. A željela si.