I dok duša govori, ti gledaj me

Nikada nisam mogao procijeniti ljude onako istinski, ali nju jesam. Drugačija i jednostavnija od drugih, a opet ista kao i ostali. Karakter kao planina, ali uvijek sakriven. Nije bila ni svjesna što je mogla, zato je vjerojatno u većini slučajeva i bila neshvaćena. I odbačena. Zato jer je nekome pružila šansu, jer je nekome dopustila da pokuša uhvatiti isti ritam udaha i izdaha, a nitko se nikada nije toliko posvetio da je shvati.

Nitko se nikada nije pitao odakle joj tolika otmjenost i šarm, odakle joj taj prelijep osmijeh uz tugu koju krije u očima.
A znali su da je gledaju u oči i da pritom pomisle hoće li njena odjeća završiti da podu neke jeftine sobe ili ne.

Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti hoće li mu ona pokloniti svoje tajne. Svoje snove. Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti zašto je svaki put duša zaboli kada se nasmije. Ono što je trebala čuvati za sebe, ona je poklonila drugima. Poklonila je zagrljaje i usne pune žara, poklonila je suze pogrešnom ramenu. I nije ona bila kriva, a kako uopće i kriviti nekoga tko u svemu i svakome vidi samo dobro..

Sjajiš mi se

Dok je bila pored mene, oči su joj sjajile. I nije taj sjaj bio za svakoga, kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije, valjda jer sam znao koliko toj ženi znače sitnice. Bio sam bogat jer sam imao nju i taj naš maleni stan od četrdeset kvadrata koji je čuvao najveće tajne. Ljeti bi sjedila na balkonu i gledala u nebo dok bi svi spavali, a ja bih je posmatrao, čisto da osjeti sigurnost koju nikada nije osjetila. I to cvijeće koje je sadila na balkonu je imalo poseban sjaj, baš kao i ona. Prelijepo se smijala jer je bila sretna. Valjda zato jer je bila jednostavna. Valjda zato jer sam znao koliko joj znače jednostavne stvari.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, da ima sve što poželi. Da mogu, rekao bih mu da te ne pokušava promijeniti jer si drugačija. Rekao bih mu da voliš gledati zvijezde, pogotovo ljeti, dok svi spavaju. Rekao bih mu da te grli. Da pričate svaku noć i da zaspate tako. Rekao bih mu da te posmatra dok zalijevaš cvijeće i da si posebna jer znaš da nasmiješ kada nitko drugi ne umije.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, ali i da je tužna do neba. Valjda jer joj fali jednostavnost koju ne može svatko da razumije, a kako bi svatko i razumio kada ta jednostavnost nije za svakoga. Baš kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije.

Previše si sanjala

Ono što bi trebala čuvati za sebe, ti poklanjaš svima. Poklanjaš zagrljaje i usne pune žara. Poklanjaš suze pogrešnom ramenu. Poklanjaš osmijehe i riječi koje možda i ne zaslužuju. Ili ne razumiju. Negdje iza oblaka, zaboravila si na sebe. Na usne koje su ti govorile koliko vrijediš. Na suze, koje su se nakupile u tvojim očima za pet života, a ti si ih sve smjestila u jedan i pokušavaš preživiti. Pokušavaš sakriti neke stvari, ali zaboravljaš da te oči odaju. Previše je tuge u tvojim očima. Previše riječi koje nisu izgovorene, a to me plaši.

Drugačija od drugih

Upoznala je mnoge ljude. Nikada je nisu zanimali oni s dva lica. Upoznala je gospodu u skupim odijelima, ali znala je da imaju jeftinu dušu. Upoznala je siromaha, obučenog u staru odjeću. Poklonila je tom istom siromahu deset eura, iako je znala da je to posljednjih deset eura kojih ima u novčaniku. Nikada nije išla za izgledom jer je vjerovala da je karakter najbolje čovjekovo odijelo. Ponekad je zamišljala kako bi bilo da je nešto uradila drugačije ili da to isto uopće nije uradila. Potamnjele slike iz prošlosti vraćale joj bi se svaku noć, ma da ne bi trebale. Jedino što bi trebalo je da misli na sebe. Negdje iza oblaka je zaboravila na sebe, na svoju sadašnjost i svoju budućnost radi jedne obične prošlosti. Nije od onih žena koje pamte pa vrate. Pamtila bi, ali nikada nije vraćala. Upravo je to čini drugačijom od drugih.

Mogla je ona sve, ali jedno ne

Bila je lijepa i pristojna žena kojoj su se dogodile loše stvari. Nije htjela da joj netko skida zvijezde sa neba, njoj bi bilo dovoljno da ih netko gleda s njom. Doduše, nije puštala svakoga u svoj mali svijet jer bi ju prošlost svaki put udarila po rebrima. A mogla je. Mogla je ona nekome pričati o svojim snovima. O svojoj sreći koja je posjeti na momente. Mogla je nekome ponuditi doručak u krevet. Poljubac u obraz. Mogla je da podijeli s nekim komadić torte i gutljaj soka. Mogla je ona da se prelijepo smije.
Ali kada ostane sama, a da ne zaplače, to nije mogla.

Noćas bi nekome da budeš sve

Ona bi noćas da bude nekome sve. Noćas bi držala nečiju ruku i slušala nečije srce puno razumijevanja. Noćas bi nekome ostavila zadnju kockicu čokolade, samo kada bi to netko želio. U tvome životu ostala je samo siva prašina. Ponekad te dodirne prošlost pa te zabole sve te godine. Zabole te ljudi koji su nekada bili tu i sreća koju si imala pa izgubila.

I noćas si tužna. Slomljena i tužna. Pa bi da voliš nekoga. Nekoga tko bi rekao da je bogat jer ima tebe. Nekoga tko šuti, a razumije.

Da li želiš da si uvijek tako hrabra?

Da li se ponekad zapitaš kome je stvarno stalo? Ti si dobra osoba. Dobra osoba kojoj su se dogodile loše stvari. Nije te sram pokazivati osjećaje. Nemati novca. Nije te sram voljeti. Nije te sram gledati zvijezde, ležati u travi i tražiti djetelinu sa 4 lista. Maštaš o stvarima za koje i sama znaš da su nemoguće. Maštaš o dalekim putovanjima i o nekome s kim bi proputovala svijet. Ili bar pola svijeta. Razmišljaš o ljudima koji su nekada bili dio tvoga života, o ljudima o kojima si vodila brigu više nego o sebi, a dio tvoje duše je i dalje s njima. Kolika se samo hrabrost krije iza toga.