I dok duša govori, ti gledaj me

Nikada nisam mogao procijeniti ljude onako istinski, ali nju jesam. Drugačija i jednostavnija od drugih, a opet ista kao i ostali. Karakter kao planina, ali uvijek sakriven. Nije bila ni svjesna što je mogla, zato je vjerojatno u većini slučajeva i bila neshvaćena. I odbačena. Zato jer je nekome pružila šansu, jer je nekome dopustila da pokuša uhvatiti isti ritam udaha i izdaha, a nitko se nikada nije toliko posvetio da je shvati.

Nitko se nikada nije pitao odakle joj tolika otmjenost i šarm, odakle joj taj prelijep osmijeh uz tugu koju krije u očima.
A znali su da je gledaju u oči i da pritom pomisle hoće li njena odjeća završiti da podu neke jeftine sobe ili ne.

Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti hoće li mu ona pokloniti svoje tajne. Svoje snove. Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti zašto je svaki put duša zaboli kada se nasmije. Ono što je trebala čuvati za sebe, ona je poklonila drugima. Poklonila je zagrljaje i usne pune žara, poklonila je suze pogrešnom ramenu. I nije ona bila kriva, a kako uopće i kriviti nekoga tko u svemu i svakome vidi samo dobro..