Sjajiš mi se

Dok je bila pored mene, oči su joj sjajile. I nije taj sjaj bio za svakoga, kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije, valjda jer sam znao koliko toj ženi znače sitnice. Bio sam bogat jer sam imao nju i taj naš maleni stan od četrdeset kvadrata koji je čuvao najveće tajne. Ljeti bi sjedila na balkonu i gledala u nebo dok bi svi spavali, a ja bih je posmatrao, čisto da osjeti sigurnost koju nikada nije osjetila. I to cvijeće koje je sadila na balkonu je imalo poseban sjaj, baš kao i ona. Prelijepo se smijala jer je bila sretna. Valjda zato jer je bila jednostavna. Valjda zato jer sam znao koliko joj znače jednostavne stvari.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, da ima sve što poželi. Da mogu, rekao bih mu da te ne pokušava promijeniti jer si drugačija. Rekao bih mu da voliš gledati zvijezde, pogotovo ljeti, dok svi spavaju. Rekao bih mu da te grli. Da pričate svaku noć i da zaspate tako. Rekao bih mu da te posmatra dok zalijevaš cvijeće i da si posebna jer znaš da nasmiješ kada nitko drugi ne umije.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, ali i da je tužna do neba. Valjda jer joj fali jednostavnost koju ne može svatko da razumije, a kako bi svatko i razumio kada ta jednostavnost nije za svakoga. Baš kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije.