I dok duša govori, ti gledaj me

Nikada nisam mogao procijeniti ljude onako istinski, ali nju jesam. Drugačija i jednostavnija od drugih, a opet ista kao i ostali. Karakter kao planina, ali uvijek sakriven. Nije bila ni svjesna što je mogla, zato je vjerojatno u većini slučajeva i bila neshvaćena. I odbačena. Zato jer je nekome pružila šansu, jer je nekome dopustila da pokuša uhvatiti isti ritam udaha i izdaha, a nitko se nikada nije toliko posvetio da je shvati.

Nitko se nikada nije pitao odakle joj tolika otmjenost i šarm, odakle joj taj prelijep osmijeh uz tugu koju krije u očima.
A znali su da je gledaju u oči i da pritom pomisle hoće li njena odjeća završiti da podu neke jeftine sobe ili ne.

Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti hoće li mu ona pokloniti svoje tajne. Svoje snove. Da je bar netko može pogledati u oči i pomisliti zašto je svaki put duša zaboli kada se nasmije. Ono što je trebala čuvati za sebe, ona je poklonila drugima. Poklonila je zagrljaje i usne pune žara, poklonila je suze pogrešnom ramenu. I nije ona bila kriva, a kako uopće i kriviti nekoga tko u svemu i svakome vidi samo dobro..

Sjajiš mi se

Dok je bila pored mene, oči su joj sjajile. I nije taj sjaj bio za svakoga, kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije, valjda jer sam znao koliko toj ženi znače sitnice. Bio sam bogat jer sam imao nju i taj naš maleni stan od četrdeset kvadrata koji je čuvao najveće tajne. Ljeti bi sjedila na balkonu i gledala u nebo dok bi svi spavali, a ja bih je posmatrao, čisto da osjeti sigurnost koju nikada nije osjetila. I to cvijeće koje je sadila na balkonu je imalo poseban sjaj, baš kao i ona. Prelijepo se smijala jer je bila sretna. Valjda zato jer je bila jednostavna. Valjda zato jer sam znao koliko joj znače jednostavne stvari.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, da ima sve što poželi. Da mogu, rekao bih mu da te ne pokušava promijeniti jer si drugačija. Rekao bih mu da voliš gledati zvijezde, pogotovo ljeti, dok svi spavaju. Rekao bih mu da te grli. Da pričate svaku noć i da zaspate tako. Rekao bih mu da te posmatra dok zalijevaš cvijeće i da si posebna jer znaš da nasmiješ kada nitko drugi ne umije.
Rekli su mi da je danas negdje sretna s drugim, ali i da je tužna do neba. Valjda jer joj fali jednostavnost koju ne može svatko da razumije, a kako bi svatko i razumio kada ta jednostavnost nije za svakoga. Baš kao ni te oči koje su me uvijek gledale drugačije.