Ponekad poželim

Ponekad poželim da mi netko kaže koja mu je omiljena majica,
Ponekad poželim da mi netko priča o sebi i o svojoj prošlosti,
 O omiljenoj glazbi i omiljenom jelu,
Ponekad poželim da mi netko priča o povjerenju i o svojim snovima,
Ponekad poželim da mi netko kaže svoje planove za budućnost,
Ponekad poželim da mi netko kaže što voli i želi,
Ponekad poželim da mi netko priča o svojoj sreći i koliko je zapravo sretan,
Ponekad poželim da mi netko kaže da li je ikada tražio djetelinu s 4 lista,
Ponekad poželim da da mi netko ispriča svoje događaje iz djetinjstva,svoja prva pijanstva,
Ponekad poželim da mi netko pošalje pismo. Pravo pismo pisano rukom na pravom papiru,
Ponekad poželim da mi netko objasni što je toliko čarobno kod prvoga snijega i koliko je potrebno zvijezdi padalica da bi se želja ostvarila,
Ponekad poželim da netko shvati moj svijet jer je i njegov vrlo sličan.

Milijarde malih, jedna velika

 Uživala je u neobičnim stvarima. Privlačilo ju je drugačije i posebno. Lutala je svojim svemirom i sanjala je snove koje drugi nisu mogli sanjati. Kao žena je mogla sve. Znala je pustiti. Isto tako, znala je i čekati. Nije žurila jer je znala da je život savršeno tempiran. Uvijek je išla u suprotnom smjeru. Pitali su se da li je luda, a ona se pitala zašto žive njen život. Čuvala se za neka bolja vremena. Za neke bolje ljude. Tražila je mjesto ispod ovog neba. Bila je vesela kao da nije imala svojih briga, a u pogledu joj se skrivao cijeli život. Ona je bila od onih što su za primjer. Nije zaboravljala. Vjerovala je ljudima. Ona je htjela samo svoj mir. Običan život. Normalan i bez bola. Ona je htjela nekoga voljeti najviše na svijetu, samo da je netko to želio.

Sat što kasni

Ljudi nisu ni znali koliko je ona zapravo bila povrijeđena i slomljena iznutra. Netko je jednom nije volio pa ni ona nije gledala druge što je vole. Nikada nije znala koliko je potrebno ničega do nečega. Uvijek je htjela nekoga da joj dosađuje, da je zove, da joj troši dane i vrijeme. Imala je kome reći, ali nije imala nikoga da razumije. Možda je pogrešnim ljudima dala prave dijelove sebe. Možda je uspavala emocije za neka bolja vremena, za neki bolji život, za neke bolje ljude... Možda. Nije živjela od snova, ali je umirala za njih. A ako si sretan u snu i to se računa, zar ne? Provodila je sate sa slušalicama u ušima, sjedeći kraj prozora u dukserici deset puta većoj o nje. Maštala je. Vjerovala je da je mašta snažnija od stvarnosti. Bila je jedna od onih što mjesecu i zvijezdama svoje tajne šapuću.

O tebi

Svaki dan postoji nešto što jedva čekaš. Netko koga jedva čekaš. Sinoć si bila sama. Večeras si sama, a i sutra ćeš biti sama. Noć ti uvijek pojača nedostajanje pa ti fali i ono što ti fali i ono što ti ne fali. Odrasla si uz rečenicu: „Život nije fer.“ Pamtiš riječi za koje drugi ni ne znaju da su ih izgovorili. Pamtiš osjećaje i oči pune suza, kada si govorila da si dobro, a nisi bila dobro. Šutiš i smiješ se, ali nitko ne zna da u tebi ima bola, da ima otrova. Nitko ne zna jer su navikli na tvoj osmijeh. Jer su tvoj osmijeh shvatili ozbiljno. Vjerujem da si patila, ali isto tako vjerujem da si i praštala iako nisi trebala. Mnogo puta si ušla u jednosmjernu ulicu, ali uvijek si pronašla izlaz prema nazad. Vjeruješ da se dobro dobrim vraća, ali često puta se zapitaš koliko dugo treba čekati da se dobro dobrim vrati. Vjeruješ da je zagrljaj najmoćnija stvar na ovom svijetu, ali nemaš nikoga da te zagrli. Znaš da ne postoji savršenost, ali ipak vjeruješ da za tebe postoji netko savršen. 

Želim da ti pričam

Oduvijek sam se divio onima koji se prelijepo smiju, a tužni su do neba. I onima koji su ljudi pa umiju reći: „Ne mogu, sramota me je.“ Divio sam se zvijezdama i uvijek sam se pitao da li zažele želju kada padam. Jer ja sam sve zvijezde padalice potrošio na jednu želju. Divio sam se, ali nisam volio one koji na sebi imaju skupe i lijepe stvari, a jeftinu i sivu dušu. Divio sam se prošlom vremenu. Onom kad su momci bili gospoda, a djevojke dame. Divio sam se zagrljajima. Onim zagrljajima koji popunjavaju prazninu. Divio sam se svojim snovima. Svojoj mašti. Uvijek sam maštao da sam nečija boja, a svaki san mi dođe kad odmor od stvarnog života. Divio sam se malom vrapcu koji me je svako jutro budio pjesmom. Divio sam se kiši koja je svirala neke uspomene, kiši koja je znala da svakome od nas fali nešto. Nekome nešto, nekome netko. Divio sam se tugama o kojima nikada ne pričam. I onima koji imaju nekoga za svađanje i grljenje. Divio sam se savršenom, a želio normalno.