Mogla je ona sve, ali jedno ne

Bila je lijepa i pristojna žena kojoj su se dogodile loše stvari. Nije htjela da joj netko skida zvijezde sa neba, njoj bi bilo dovoljno da ih netko gleda s njom. Doduše, nije puštala svakoga u svoj mali svijet jer bi ju prošlost svaki put udarila po rebrima. A mogla je. Mogla je ona nekome pričati o svojim snovima. O svojoj sreći koja je posjeti na momente. Mogla je nekome ponuditi doručak u krevet. Poljubac u obraz. Mogla je da podijeli s nekim komadić torte i gutljaj soka. Mogla je ona da se prelijepo smije.
Ali kada ostane sama, a da ne zaplače, to nije mogla.

Noćas bi nekome da budeš sve

Ona bi noćas da bude nekome sve. Noćas bi držala nečiju ruku i slušala nečije srce puno razumijevanja. Noćas bi nekome ostavila zadnju kockicu čokolade, samo kada bi to netko želio. U tvome životu ostala je samo siva prašina. Ponekad te dodirne prošlost pa te zabole sve te godine. Zabole te ljudi koji su nekada bili tu i sreća koju si imala pa izgubila.

I noćas si tužna. Slomljena i tužna. Pa bi da voliš nekoga. Nekoga tko bi rekao da je bogat jer ima tebe. Nekoga tko šuti, a razumije.

Da li želiš da si uvijek tako hrabra?

Da li se ponekad zapitaš kome je stvarno stalo? Ti si dobra osoba. Dobra osoba kojoj su se dogodile loše stvari. Nije te sram pokazivati osjećaje. Nemati novca. Nije te sram voljeti. Nije te sram gledati zvijezde, ležati u travi i tražiti djetelinu sa 4 lista. Maštaš o stvarima za koje i sama znaš da su nemoguće. Maštaš o dalekim putovanjima i o nekome s kim bi proputovala svijet. Ili bar pola svijeta. Razmišljaš o ljudima koji su nekada bili dio tvoga života, o ljudima o kojima si vodila brigu više nego o sebi, a dio tvoje duše je i dalje s njima. Kolika se samo hrabrost krije iza toga.

Oči boje svemira, duša boje neba

Stvorila je svoj svijet daleko od ovoga. U njemu se kriju najveće tajne i najveći pogledi. Najveća sjećanja. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je.
Znam da i noćas sjediš sama kraj otvorenog prozora. Svojim skromnim pogledom gledaš u zvijezde i pitaš se hoće li se koja otkinuti pa te usrećiti. Maštaš o dalekom svemiru, pitajući se koliko je još ničega potrebno do nečega. Imaš svoj mali svijet i oko njega sivi zid. Ne dozvoljavaš drugima da da ti uđu u srce. A ako uđu, ti ih pokopaš. Valjda jer si jednom previše vjerovala. Dok ti vjetar dira kosu, ti zamišljaš da je pored tebe netko tko te razumije. Netko tko šuti, a razumije.
(...)

Miriše na nedostajanje

Mrzila je zimu, pitajući se da li je doista nekom stalo do nje. Te beskrajne noći koje traju vječno. Pune tuge i spokoja. Noći koje joj donesu sve loše. Mrzila je daljine, loše snove i predaleka maštanja. Ponekad bi razmišljala dugo u noć, ne znajući pravu definiciju tuge. Rekli su mi da je ta žena puna tuge, ali i da se prelijepo smješka dok joj se srce ledi. Rekli su mi mnogo toga, ne znajući da ona želi nešto što se rijetko cijeni i nije skupo. Ruža. Šetnja nedjeljom. Dva zagrljaja. Jedan da ubije tugu, a jedan da osjeti da je netko voli. Poneki luđak koji bi joj rekao koja majica mu je omiljena i poneka realnost koja bi joj pokazala da sivi dani dođu i odu. Nije trošila osmijeh na svakoga, doduše, čuvala ga je za nekoga tko će ju prepoznati. I još uvijek ga čuva.