Da li želiš da si uvijek tako jaka?

Drugi bi rekli da je rupa bez dna u koju se može svašta zatrpati. Ja bih rekao, otvorite tu rupu i dobit ćete škrinju punu emocija. 

Druge su plakale kada im nokat pukne, a ona, ona je bila jača od mnogih muškaraca. Doduše, strahovi su je lomili. Svaku noć. Zamotala bi se u deku i zatvarala bi oči da bi vidjela ono što želi. Svaku noć je išla u krevet s nadom da će njene želje postati stvarnost. Svaku noć je imala istu želju. Da će netko prepoznati njena lutanja. Njena maštanja. Da će netko htjeti brojati zvijezde s njom i čekati jutra. Željela je nekoga s kim će podijeliti komad kifle i gutljaj soka. Željela je nekoga tko će je jutrom buditi porukama, onim porukama u kojima piše da jedina vrijedi...

Iako joj je duša bila prazna kao da umire, prelijepo se smijala. Nije svima poklanjala osmijeh, niti ga je sa svima dijelila, a prelijepo se smješkala za nekoga kome se srce ledilo.

Tužna i slomljena

Bilo joj je dosta nadanja i života koji joj je uzeo sve što joj je bilo drago. Previše se toga desilo njoj, ženi za koju kažu da je postala hladna osoba. Ženi koja je puna ljubavi, neizgovorenih riječi i suzdržanih dodira. Noću bi zatvarala oči da bi vidjela ono što želi, a danju bi maštala o onome što nema. Eto, ona je još uvijek ostala željna nekih zagrljaja, a ljudi ne znaju da je ona samo tužna. Slomljena i tužna. Nitko nije držao njen svijet dok je padala. A padala je. Pokušavala je sakriti svoje riječi, svoje osjećaje, a zaboravila je da je oči odaju. Isplakala bi sve. U zagrljaju, ali nema kome. Zaboravila je da se sama više ne može spašavati i da joj je ovaj put potreban netko drugi da je spasi. Potreban joj je tko će držati njen svijet dok pada.

(...) Svakoga je zvala prijateljem, ne računajući da joj neće biti uzvraćeno na isti način. Nije se lako mogla vezati za ljude jer je imala strah da će ih izgubiti. A izgubila je mnogo toga. Izgubila je mnogo dragih ljudi. Izgubila je hiljadu snova radi jedne obične dobrote. Izgubila je hiljadu noći, razmišljajući zašto nitko nikada nije strahovao da bi ju mogao izgubiti. Od malih nogu bila je drugačija. Bila je usamljeni anđeo koji traži svoje visine. A negdje iza oblaka zaboravila je na sebe. Na svoju dobrotu. Na svoj karakter. Na svoje emocije koje je uspavala za neka bolja vremena, za neke bolje ljude, za neki bolji život... Htjela je samo malo sreća i nekoga tko će ostati. Nekoga tko na njeno „Dobro sam“ , zna da nije dobro. Dovoljno.