Nisu snovi za badava

Oduvijek sam izrazito zavidio takvima kao tebi. Ne tebi kao osobi. Tebi kao osobi koja sanjaš.
Sjebala su te prazna osjećanja dvoličnih ljudi. Nijedan zamljotres, nijedna poplava  se ne može mjeriti sa dvoličnim ljudima. Znam da ne vjeruješ u ništa. Jednom si vjerovala previše, a ti isti ljudi su te naučili da ne vjeruješ nikome. One zanimljive stvari si prešutjela. Sakrila si ih duboko u sebi. Ponekad prošetaš kroz prošlost i uhvati te njena težina. Znam da pomiješaš karte i da se osjećaš kao da nemaš ništa, a ustvari imaš sve. Imaš život. Imaš isprepletene snove, slike i trenutke. Srce i pokoji uzdah. Imaš sreću s kojom ubijaš tugu. Nadaš se da će netko jednom shvatiti tvoja lutanja, maštanja i sanjanja. I da će ih znati pratiti. Podižeš svoje nebo u neke nepredvidive visine. Nema svemiru kraja, kao ni tvojoj mašti. Da su svi sanjali snove kao ti, znali bi sve. Shvatili bi sve. 

Nebeska igra bez granica

Volio sam one zimske šetnje po staroj ulici. Ispod zvijezdanog neba. Zvijezde su znale pjevušiti posebnu pjesmu. Znale su mi govoriti da ne žurim jer sve dođe u pravo vrijeme ako znam pričekati. Rekle su mi da imam posebnu zadaću. I da će me život mnogo puta udariti po rebrima. Rekle su mi da ću urušiti mnoge zidove i sagraditi mnoge mostove. Rekle su mi, onako potajno, da ću naučiti da život nema cijenu. I da me ne ovom putu prati anđeo koji pomakne svaki kamen ispod mojih nogu. Lebdio sam na zvijezdanim zrakama. A te zrake su se divile punom mjesecu. I nije taj sjaj bio za svakoga. A ni ta pjesma.