Dugo sam razmišljao te noći. Nisam znao
što bih joj poklonio. Rekli su mi da sve žene padaju na cvijeće i nakit. Ali
ona nije bila kao sve. Ona je bila moja. Što će joj cvijeće kada će već sutra
uvenuti? I taj skupocjeni nakit... Pa što će joj to? Svejedno će s vremenom
izgubiti sjaj. Nisam je pokušavao kupiti. Učinio sam nešto za nju. Hodali smo
ulicama grada, zaustavio sam skoro svakog prolaznika i rekao mu: „Ovo je moja
djevojka!“ A onda sam pogledao njen osmijeh. Bio je mnogo ljepši nego da sam
joj kupio cvijet. Odveo sam je u park i otjerao djecu s ljuljački kako bi se nas
dvoje ljuljali. Osmijeh s njenog lica nije silazio. Kažem ti... Sve materijalne
stvari će proći, zamijenit će ih neki bolji pokloni. Svi ti događaji i zajedničke ludosti ostat će vječno u njenom
pamćenju. I znaš što? Svaki put kada ih se sjeti imat će onaj isti osmijeh.
Osmijeh koji se ne može kupiti.
Nema komentara:
Objavi komentar