Baš kao nekada

Pokušavali su ih rastaviti na sve načine. I uspjeli su. Njemu su punili glavu s raznim pričama o njoj, a on mlad i naivan, sve im je vjerovao. Takva je bila i ona. 
Prolazili su sati, dani i godine. Govorili su da će proći, ali nije. Iz dana u dan je bilo sve gore. Nije se mogao čuti s njom, ma da je pokušao na sve načine. 
I evo, nakon 5 godina ugledao je nju. Onu koja je čuvala svaki njegov pogled i osmijeh. Prišao joj je baš kao i prvi put, a ona je rekla da mora ići. Pitao ju je da li se mogu opet vidjeti, a ona je odgovorila da to baš i nije pametno jer se uskoro udaje. Oduzet i bez ikakve snage da bilo što kaže krenuo je dalje. 
Danas je njen dan. Udala se. Sva u bijelom i ljepša nego ikada. 
A on? On i dalje čuva svaki njen pogled i osmijeh. Baš kao nekada.

Pričam ti o njoj

Dođu sivi dani pa se zapita da li je doista nekome stalo do nje. Govorila je da je osuđena na tugu. Bilo kakvi ljudi nisu mogli razumjeti, ali zaboravila je da na ovome sivom svijetu postoje one osobe koje iz pogleda mogu pročitati cijeli život. Htjela je da joj netko kaže koja mu je omiljena majica. Nekoga tko bi joj pričao o sebi i o svojoj prošlosti. Htjela je nekoga da joj priča o povjerenju i o svojim snovima, nekoga tko će joj reći svoje planove za budućnost . Htjela je da joj netko pošalje pismo. Pravo pismo, pisano rukom na pravom papiru. Htjela je nekoga da joj objasni što je toliko čarobno kod prvoga snijega i koliko je potrebno zvijezdi padalica da bi se želja ostvarila. Htjela je nekoga da shvati njen svijet. Izgledala je kao da je osuđena na tugu, i nisam ja taj koji je pričao s njom. Dovoljan je bio pogled. Pogled i osmijeh koji je čuvala za nekoga tko će ju prepoznati. I još uvijek ga čuva.